TRAŽIM POSAO!
Dobila sam otkaz. Po sili zakona
(jer u školi ne može raditi osoba koja je osuđena uvjetno ili bezuvjetno – dok
u državnoj službi, čitaj tijelima državne
uprave, pravosudnim tijelima,
Hrvatskom
saboru, Uredu predsjednika RH, stručnim službama i uredima Vlade Republike
Hrvatske, službama pravobranitelja ... uvjetna osuda nije razlog za prestanak
ugovora o radu), jer sam pravomoćno osuđena za kazneno djelo protiv
vjerodostojnosti isprava, na godinu dana uvjetno, uz provjeru da u tom vremenu
neću izvršiti novo kazneno djelo (a prošlo je već 12 godina).
Naime, 2008. godine sam izdala potvrdu za
nekoliko romske djece osnovnoškolskog uzrasta koji su najavili da će se upisati
u školu. Nisu se nikada upisali, a ja sam naivno vjerovala da hoće i da će
konačno ići u školu kao sva normala djeca. Na izdanoj potvrdi, koju sam
potpisala i ovjerila pečatom škole pisalo je da su upisani i redovito pohađaju
školu. Potvrda je bila za ostvarivanje prava na dječji doplatak koji nikada
nisu ostvarili. Došla ih je hrpa iz Italije, a ja sam se sjetila Doma za
vješanje, tuge i čemera romske djece kojoj u Italiji, po deponijima smeća uz
prošnju i krađu, sigurno nije teklo med i mlijeko i sami nisu izabrali takav
život. Sjebala me empatija i Kusturičini filmovi. Nikada nisu ostvarili pravo
niti od RH dobili niti jednu lipu, a da apsurd bude još veći, da su i imali
pravo na dječji doplatak, potvrda škole im uopće nije bila potrebna. Jesam,
sudu sam potvrdila da sam izdala te potvrde, no nisam se osjećala krivom, jer
niti su moje namjere bile nečasne, niti je itko oštećen. Osim mene same, a put
do pakla rekoše, popločen je dobrim namjerama.
Od izdavanja istih do kaznenog
progona prošlo je 8 punih godina i to baš tri mjeseca nakon što je prosvjetna
inspekcija smijenila školski odbor koji je namjeravao nezakonito smijeniti
ravnateljicu škole u kojoj sam radila. Našli su mi manu i tako sam postala
kolateralna žrtva politike, stranke, usijanih glava ... (to mi je utjeha). OK,
vjerojatno je tako moralo biti i neka viša sila me je maknula iz radnog
okruženja koje mi je samo naštetilo. Bilo je tu okidača kojima sam s 40 godina
oboljela od dijabetesa tipa 1 i ostalih bolesti uzrokovanih između ostalog
stresom, no moram priznati da sam voljela svoj posao i trudila se pomoći
kolegama, roditeljima i djeci. Od srca i bez fige u džepu. Devedeset i devet posto ljudi s kojima sam radila
su divni i čestiti, a da u svakom žitu ima kukolja, to i vrapci na grani znaju.
Žao mi je radi dobrih kolegica i kolega, no s njima ću nadam se uvijek ostati u
kontaktu i dobrim odnosima.
Stoga, život ide dalje, a
ja sam puna poleta, entuzijazma i beskrajnih ideja koje se nadam realizirati na
svoje dobro i dobro moje obitelji. Dok su mi djeca zdrava i sretna moj život
ima puni smisao. Fucking kredit ću nekako otplaćivati, a da mi je ovo
bila neka karijera i nije, osim održavanja
egzistencije i sekiracije, ništa drugo.
Tražim posao. Molim ako netko od
bivših kolegica ima koju toplu riječ o meni kao radnici (tajnici) neka slobodno
napiše kao preporuku. Na kompjuteru znam sve, vrlo sam sposobna u organizaciji i koordinaciji
poslova, kreativna sam i elokventna te oštra na peru. Bilježim se sa
štovanjem. :*
#tražimposao
#moguiupolitiku
