Sve je u glavi ... i na fejsu!

Osim dnevne politike i pizdarija o kojima pišu portali, čitam redovito i objave raznoraznih životnih savjetnika, mudrolije i savjete tipa onoga

"Evo kako da budete dobro raspoloženi cijeloga dana" i onda kaže da je vrlo važno od ranoga jutra raditi na povećanju SEROTONINA u mozgu koji je glavni i odgovorni "hormon sreće". Savjetuju da se serotonin otpušta dobrim protezanjem u krevetu i to neposredno nakon što otvorimo oči i dok smo još u vodoravnom položaju. Probala. Rastežem se i protežem do te mjere da mi i krevet duži od dva metra postane kratak. Noge ispružim skroz do ormara koji je preko puta, a rukama dodirujem zid iznad glave. Ujutro sam najduža žena na svijetu ("svaki čovek ima tri mere - visinu, težinu i dužinu".) ali nisam mrtva. Zabrijem da sam sad otupstila sve serotonine svijeta i da sam sretnaaaa ... i odmah se nadovezujem na teoriju da je sve u glavi i da je onako kako si to čovjek postavi. Skočim iz kreveta i odlazim u kupaonicu. Gledam se u ogledalo i nastavljam s primjenom savjeta te s oduševljenjem pozdravljam raščupani odraz žene čije lice dokazuje pomanjkanje KOLAGENA uzrokovano prvenstveno dugogodišnjim pušenjem koje između ostalog doprinosi i suhoći kože. Osim toga smršavila sam pa nemam više ono okruglo i punašno, jedro lice. Sva se jedrina spustila ispod brade i sad visi do te mjere da si ne mogu kupiti dolčevitku jer mi stišće naboranu kožu i gura je prema bradi što izgleda još strašnije. Razmišljam o tome da mi dolčevitke ionako ne stoje dobro jer mi je kratak vrat. Da, trebam pozdraviti svoj odraz. Oduševljeno i srdačno i reći si: "Dobro jutro ljepotice! Ti si sretna i divna osoba. Tvoj život je čudo. Budi nasmijana, veseli se danu koji je pred tobom!"

Nisam to u stanju izreći glasno (još ne pričam sama sa sobo te bih to trebala izgovoriti zvonkim glasom pa nema smisla jer mogla bih probuditi djecu). Nadam se da ako o tome razmišljam gledajući se u ogledalo isto vrijedi, ali muči me što ako osoba iz ogledala zna da ne mislim ozbiljno. Onda to sigurno ne vrijedi. Aha, ponta je misliti to! Ono si što misliš i u što vjeruješ!

Ipak, vjerujem svojim očima i činjenici da sam prešišala četrdeset i petu, imam dijabetes, pušim, mislim, pa mi se stvara i sve dublja bora između obrva. Ok, postoji lijek. U virtualnom svijetu i na društvenim mrežama objavim povremeno svoju sliku. Divna sam i prelijepa.

Brojim lajkove. Hrane me komentari: WOW, ZGODNA, LIJEPA, SUPER SI ...Stvar je u kameri s funkcijom LJEPOTA NA 10 čiji filteri ne obrišu bore nego i konture nosa pa izgledam kao da ga i nemam. Čude se moje prijateljice kako sam zgoooodnaaaa ... i uvjerim se da jesam. Sve je u glavi... i na fejsu. 

Kuham kavu, zapalim cigaretu i prebacim na HRT4. Volim gledati sjednice Sabora. Zabavljaju me. Gotovo nikada se ne ljutim i uglavnom se smijem njihovoj gluposti. Prilično blagonaklono slušam onog Bulja (koji mlati praznu slamu i u svojim izlaganjima i replikama, odgovorima uvijek ponavlja iste rečenice, nikada ne završi misao, lupa ko Maxim po diviziji kao u ostalom i svi oni odreda). Gledam na njega blagonaklono jer mi je spasio život. Naime, jednom sam prigodom u noći imala hipoglikemiju. Šećer mi je pao na 1,4 i probudilo me ubitačno kucanje srca u čijem sam ritmu u snu vikala BULJ, BULJ, BULJ ... to me probudilo. Muž mi je izmjerio šećer i spasio stvar sokom i velikom žlicom nutele, a ja sam se tresla, preznojila, vid mi je bio mutan, a misli konfuzne. Ujutro sam se sjetila Bulja i činjenice da mi je spasio život. Na druge političare uopće ne gledam blagonaklono. 

Nakon što skuham kavu, sljedećih sat do dva lagano je ispijam i pušim jednu za drugom listajući Facebook. Lajkam, šeram, komentiram ... dobijem inspiraciju pa objavim neku glupost. Jednom mi je prigodom sestra rekla da joj je neki njezin poznanik, bivši policajac rekao da joj sestra previše "sere" po fjesu. JBT! Valjda me prate. Hihi, koja sam ja faca. Tako je to kad imaš svoje mišljenje. Ono si što misliš! Znaju što misliš pa makar neke teze nikada ne izgovoriš glasno. Ukoliko bih napisala na fejsu da sam recimo otkrila da imam sposobnost telekineze, dobar dio ljudi u to bi i povjerovao.

Eto, podjelila sam neki video na kojem je labrador okićen lampicama i komentirala kako ću ja tako s mojom Žujom u adventsko ozračje. Jedna je gospođa povjerovala da je na videu upravo Žuja. To je sestrična moje svekrve. Moja svekrva nema fejs ali ju sestrična redovito obavještava o mojim i drugim objavama. Očekujem poziv i pitanje: "Ivana, nećeš valjda sa Žujom i lampicama šetati po Čazmi?"  

Znate li šta je u mojoj glavi? Ne, nije ono što je na fejsu. Ono što je najiskrenije i što je najveća istina nije. To neću izgovoriti javno kako se ne bi otkrila ranjivost, nesigurnost, loša slika koju imam o sebi, okupiranost laboralnom problematikom, anksioznost ... stavljanje potreba drugih ispred potreba protegnute ljepotice iz ogledala.