Djed Dragan radio je neko vrijeme u Njemačkoj. Ja se ne sjećam tog razdoblja jer je bilo prije ili oko godine mog rođenja. Jedino znam da su baka Marica i djed Dragan u Šimljanici, sedamdesetih godina imali fen, deku na struju kojom bi baka ugrijala krevet i šarene lampice za bor. Njihove šarene lampice nisu u stvari bile na boru već bi ih onako, u originalnoj ambalaži od stiropora, u krug poredane po bojama, stavljali na prozorsko staklo da svijetle prema van. Lampice su mogle mijenjati boje. Kao malenu djevojčicu, činjenica o ovako lijepim lampicama kod bake i djeda me činila ponosnom jer takve je lampice imao rijetko tko. Posebno su se čuvale i nisu se smjela baš dirati ili ne daj Bože vaditi iz stiroorne ambalaže. Moja prva sjećanja na Božić upravo su s mojih boravljenja kod bake i djeda u Šimljanici. Baka bi ispekla Božićni kovrtanj. Kovrtanj je obavezno ukrasila pletenicama i ptičicama, a u njegovom središtu nalazila bi se pšenica, kukuruzom, grah. Na Božićno jutro, baka bi mi posjela na debele pernate vanjkuše - koje su nazivali POLOŽAJIMA. Imala sam čast biti na položajima. Ne sjećam se točno što je bilo ispod jastuka, ali sam zato dobila darove za koje je bio zadužen moj ujo Milan. On bi prethodno u Garešnici kupio smokiće ili okrugle šarene žvake. Pekla se pečenica i kuhala fina domaća juha s rezancima.
U našem školskom stanu u Ivanskoj, prozor dnevnog boravka bio je prvi do ulaza u školu. Bor koji smo kitili krajem sedamdesetih bio je od poda do stropa. Stalak je bio od kovanog željeza i crne boje. Sjećam se i još jednog, manjeg stalka u koji bi nam tata stavio narezane grane bora i koji smo sestra i ja kitile papirnatim lampionima u našoj sobi. Bor u dnevnom boravku bio je uvijek najljepši, a tata bi svake godine ponovo govorio: "Ovakav bor još nismo imali:". Ispod bora je bila pšenica s crven, bijeli, plavi trakicom. Mama koja je već tada putovala na posao u Bjelovar, u Nami bikupila uvijek neke nove i posebne kuglice. Imali smo staklene kuglice, velike i male, šarene i svakavih oblika. Najdraže su mi bile srebrne ptičice koje su se kvačicom pričvrstile na granu bora. Lampice koje smo imali bile su plastične i nježnih, pastelnih boja u obliku nekog oblačka. Donijela nam ih je Ankica iz Nove Gorice. Tata me je vodio ispred prozora kako bismo vidjeli koliko se kroz zavjese nazire okićeni bor i svjetleće lampice. Mama nije dozvoljavala da se zavjese "razjape" jer je to bilo ružno. Iz kasnijih priča se sjećam da je tata govorio kako bi na Božićno jutro, dolazeći u školu, đaci gledali tko od učitelja ima bor. Uvijek je bio među onima koje su đaci hvalili. Moja druga baka, baka Ana, bila je jako pobožna i obavezno je odlazila na polnoćku. Kako mene u to vrijeme nisu zanimale dnevo-političke teme, nisam osobno čula, ali tata je često pričao kao je baka govorila gledajući televiziju i omiljenog Olivera Mlakara: "Bude se i na televiziji Božića slavilo!"
Najupečatljivije mi je sjećanje na veliko predblagdansko čišćenje stana. Generalku. Tata je laštio parkete, a sestra je brisala prašinu pravom peruškom od guske ili patke, ne znam točno. Miris žutog laštila sada bi zasigurno vratio u djetinjstvo i Božić u Ivanskoj.
Slavile su se Nove godine, a nama bi u goste došao stric Ivan, strina Anica, Stanko i Mojca iz Ljubljane. Svi su bili jako moderno obučeni. Imali su krasne Rašicine veste i pulovere. Došli su i na jedan doček Nove godine i kad smo se već preselili u Bjelovar. Tada je mama u maloj knjižari na korzu kupila svima etuie sa kemijskom i tehničkom olovkom u kompletu. Moj komplet je bio zeleni. To je bio prvi pravi poklon pod borom kojeg pamtim. Pamtim i da se Stanko sklizao na ledu u grabi ispred kuće te da je led pukao, a Stanko se zamočio od glave do pete.
Božići u Bjelovaru bili su malo napredniji. Pješačeći u školu u grad, putem sam na Križevačkoj cesti brojala u koliko kuća je bor. Većina kuća je imala odgrnute zavjese kako bi se bor vidio. Kuće u kojima je tata bio u Njemačkoj sve odreda su u prozorskom staklu imale šarene lampice, poslagane u krug u ambalaži od stiropora. Iste onakve kakve su još uvijek imali moji bake i djed u Šimljanici. Nekolicina kuća s lijepim zavjesama imala je i svjetleći stalak sa sedam svijeća koji je djelovao posebno otmjeno. Ni ja tada nisam znala da je to tipičan židovski svijećnjak za Hanuku. No to uopće nije važno. Bilo je važno da je lijepo, da svijetli i da je u prozoru. Nisu mi se sviđale razgrnute zavjese jer mi je to bilo seljački.
Mi smo i dalje kitili bor na Badnjak, mama bi odmah nakon posla prionula pečenju kolača. Pekla se pečenica, sadila pšenica. Na polnočku smo odlazili u crkvu svete Ane koja je bila u improviziranom prostoru obiteljske kuće. Najvažniji Božićni ritual u našoj obitelji bio je pisanje čestitaka. Slali smo ih više od pedeset. Svoj rodbini u Sloveniju, Makedoniju, Srbiju i diljem Hrvatske. Kumovima u Zagreb i Garešnicu i tatinim školskim kolegama iz sjemeništa i iz vojske. Kolovrat Vinku u Bugojno, Odobašić Boži u Sarajevo, Zdravku Paši u Molve. Jednaki broj čestitaka bi stizao a našu adresu u ulicu Marie Bursać. Čestitke bismo slagali ispod bora uz jaslice. Sve čestitke smo čuvali u kutiji s nakitom. Kutija s nakitom još iz Ivanske bio je veliki drveni, SMB sanduk kojeg je tata donio nakon služenja JNA negdje 1966. godine. Sanduk je još uvije na tavanu i u njemu su ostaci starih staklenih kuglica, listovi novina u koje smo ih omatali i hrpa božićnih čestitaka. Najljepše čestitke dobivali smo iz Slovenije. Bratići Boris, Iztok i Gorazd, teta Barica i tetak Matija već su tada slali one od UNICEF-a, a pisane su posebno uredno, čitko i kratko. Mislim da je tata čak i analizirao od koga smo sve dobili čestitku, a od koga ove godine nismo. Čestitke koje smo slali odavali su stanje kućnog budžeta. Tih osamdesetih godina sve smo rjeđe kupovali one s kuvertama koje su bile otmjenije i skuplje. Osobno bih poslije škole odlazila na bjelovarski plac i od džeparca kupovala koju čestitku više da pošaljemo svima. I Kolovrat Vinku i Odobašić Boži i Paša Zdravku. Pisanje je tata prepustio meni i sestri. Mama je uvijek pekla kolače.
Cijela Križevačka cesta bliještila je od silnih lampica. Više nitko nije odmicao zavjese da bi se vidio bor. Kitili su se borovi ispred kuća. Odlazak na polnoćku od tihog koračanja u snijegu prema improviziranoj crkvi preselio se na odlazak u glavnu crkvu na korzu. Korzo je bio poprište pucnjave petardi, raketa, čuda svemoguće pirotehnike koju su donosili očevi iz Njemačke. Nije se mogla čuti zvonjava crkve. Bojala sam se za svoju sigurnost, kapuljaču i džepove jakne. Badnjak se s korza selio u krcate bjelovarske kafiće. Čestitke mi više nisu bile važne.
U svom domu nastojim stvoriti pravi domaći Božićni ugođaj. Teško je to u današnje vrijeme. Borovi se kite i postavljaju u domove već početkom prosinca. Sve je okićeno. Svuda je advent. Iz televizije iskače djed mraz. Svega je previše.
No, još uvijek bor kitimo na badnjak. Na ranu večeru pozivamo moju svekrvu, baku Nenu. Jedemo šarana kojeg nam obavezno donese Mirko s ribnjaka. Baka Nena dolazi uvijek barem pola sata ranije dok mi je usisivač još nasred boravka pa sam ja nezadovoljna jer nisam servirala stol onako svečano i divno kako želim. Malo se posvađamo, večeramo, volimo i raziđemo. Ne odem na polnočku jer zaspim ispred televizije. Na Božić se u našem domu okuplja cijela uža obitelj jer ujedno slavimo i Vitin rođendan. Najveće nezadovoljstvo mi je je u tome što nemamo dovoljno mjesta pa moramo donijeti vatrogasni stol i klupe usred svečano uređenoga stana. Bor je uvijek prevelik za naš mali dnevni boravak, no moja djeca ne dozvoljavaju nikakav manji ili umjetni. Predrag je zadužen za odojka ili janjca, ovisno o dogovoru. Moja mama za pašticadu, a ja za francusku salatu i pohano meso. Prije ručka se otvaraju pokloni. Podijelimo si čarape i strugače za stakla, ručamo i beskrajno se volimo.
Najvažnije mi je da baka Nena pohvali moju francusku salatu, a ja njezine savršene kolačiće s orasima i žutom kremom.
Sretan Božić dragi ljudi!
Nema komentara:
Objavi komentar